Slobodan Aleksić

Doajen kulturnog života Dimitrovgrada

Slobodan Aleksić je ime koje u Dimitrovgradu odjekuje u svim kulturnim krugovima. Više od četiri decenije, on je bio stub pozorišta, mentor mladima i čuvar amaterskog i profesionalnog pozorišnog stvaralaštva. Njegov put počinje u rodnom gradu, gde završava osnovnu i srednju školu, da bi potom u Beogradu upisao studije ekonomije. Ali ljubav prema glumi bila je jača od naučnih formula – i odvela ga je na dramski studio pri Akademskom pozorištu i studije pantomime pri Domu omladine u Beogradu.

Već kao student Aleksić stupa na scenu Beogradskog dramskog pozorišta na Crvenom krstu, a paralelno gradi iskustvo u Dečjem lutkarskom pozorištu „Pinokio“. Ovi rani angažmani oblikuju njegovu tehniku i ljubav prema različitim žanrovima – od klasične drame do lutkarskog teatra.

Vrativši se u Dimitrovgrad 1975. godine, Aleksić odmah po;inje aktivno da u;estvuje u radu amaterskog pozorišta „Hristo Botev“. Njegova energija i posvećenost brzo prerastaju u višegodišnji doprinos, kako kao glumca, tako i kao režisera. „Kultura u Dimitrovgradu se odvijala ciklično,“ priseća se Aleksić. „Bilo je perioda kada je pozorište bilo aktivnije, a nekada je to bilo Kulturno-umetničko društvo. Sve zavisi od sredstava, entuzijazma i ljudi koji rade.“

Od 1980. do 2001. godine Aleksić radi u Centru za kulturu kao referent za kulturu, praktično vodeći sve kulturne aktivnosti u gradu. U tom periodu, više od sto uloga i tridesetak režija svedoči o njegovoj neumornoj energiji i predanosti. Predstave koje je igrao i režirao izvođene su i na srpskom i na bugarskom jeziku, a njegova kreativnost i pedagoški rad obezbeđuju kontinuitet i kvalitet lokalne kulturne scene.

Krajem osamdesetih, Aleksić postaje član Pirotskog pozorišta, gde ostaje do penzionisanja. Od 2001. do 2005. godine, kao direktor Narodnog pozorišta u Pirotu, pokazuje viziju i organizacioni talenat, balansirajući profesionalne i amaterske aspekte teatra. Njegovo zalaganje za profesionalizaciju amaterskog pozorišta „Hristo Botev“ bilo je dalekosežno, iako izazovno: „Pokušavao sam nekoliko puta da pozorište preraste u profesionalno. Imao sam planove, elaborat, ali odgovora nije bilo. Dimitrovgrad se još boji profesionalizma, ali entuzijazam i talenat naših glumaca to nadoknađuju.“

Njegov doprinos prepoznat je brojnim nagradama – dvostruki je dobitnik nagrade „Joakim Vujić“, nosilac Zlatne značke Kulturno-prosvetne zajednice Srbije i Zlatne maske Saveza amatera Srbije za ulogu Luke Lebana u kultnoj predstavi Profesionalac. Iza sebe ima i televizijske i filmske uloge, što pokazuje njegovu širinu i prilagodljivost različitim umetničkim medijima.

Aleksić ne krije svoje mišljenje o stanju kulture danas: „Kultura se često vidi samo pred izbore, i to nije dobro. Ona je bitan segment života. Ako je zaustavimo, teško se popravlja. Mi smo počeli od nule, i polako smo gradili pozorište koje je osvajalo nagrade i priznanja, i u Srbiji i u Bugarskoj.“

Veliki deo njegovog života bio je posvećen radu sa mladima. Gimnazija i lokalni profesori pružali su podršku, a Aleksić je kroz pozorište stvarao tri grupe glumaca – veterane, omladince i pionire. „Trebalo je raditi sa mladima profesionalno i kvalifikovano. Predstave su morale da prežive više sezona. Imali smo predstave koje su igrane deset godina – Profesionalac je primer takvog rada.“

Posebno mesto u njegovoj karijeri zauzima saradnja sa Aleksandrom „Sašom“ Zlatanovim, talentovanim glumcem koji je prerano napustio svet: „Saša je bio kompletan umetnik – pevao je, svirao, imao harizmu. Takvi ljudi ostavljaju neizbrisiv trag u pozorištu i u gradu.“

Danas, iako penzioner, Aleksić nastavlja da prati kulturni život Dimitrovgrada. Njegova vizija je jasna – podmlađivanje ansambla, uključivanje novih lica, profesionalizacija i kontinuitet: „Mora da se plati za rad. Entuzijazam je važan, ali tim koji pobeđuje se ne menja.“

Za Dimitrovgrad, Slobodan Aleksić nije samo glumac i reditelj – on je simbol predanosti kulturi, mentor generacijama, čuvar tradicije i promoter napretka. Njegov život i delo pokazuju da kultura nije luksuz, već srž društvenog života, a svaka nagrada, svaka predstava i svaki mladi glumac koji zakorači na scenu, nosi deo njegovog nasleđa.